Opis atrakcije
Pojava početkom osamnaestog veka blizu granica Estonije, grad Sankt Peterburg, koji je brzo postao metropola, nije mogla proći nezapaženo za nju. Teško je ne procijeniti utjecaj na ekonomiju i kulturu. Mnogi slavni Estonci: političari, umjetnici, naučnici, muzičari, pisci bili su povezani sa Sankt Peterburgom uskim vezama. Ljudi su u glavni grad Ruskog carstva dolazili iz svih njegovih dijelova, uključujući i mnoge Estonce. Postepeno se u Sankt Peterburgu formirala estonska zajednica, a s njom i estonska luteranska župa.
U početku su Estonci prisustvovali bogosluženjima u švedskim, finskim ili njemačkim crkvama, gdje su se službe ponekad održavale na njihovom maternjem jeziku. 1787. bilo je dozvoljeno služiti službu na estonskom svake druge nedjelje nakon glavne službe, koja se vodila na njemačkom. Ovaj trenutak smatra se početkom osnivanja estonske luteranske župe.
Ubrzo, 1839. godine, odlučeno je da se sagradi vlastita crkva za bogoslužje na estonskom. Formiranje nezavisne estonske župe dogodilo se 1842. u svibnju, a već u srpnju iste godine zajednica je odlučila svoju župu nazvati po jednom od apostola - Ivanu, u estonskoj transkripciji - Jaan. Ovu odluku je kasnije odobrila Opća konzistorija. Konačno, 1843. godine posvećena je župna zgrada koja se nalazi u ulici Drovyaniy Lane.
U to vrijeme u Sankt Peterburgu je bilo oko pet hiljada Estonaca, a crkva se čuvala na njihove donacije. Krajem 19. stoljeća, zbog masovnog priljeva imigranata iz Estonije, prostori crkve nisu mogli primiti sve župljane, pa je odlučeno da se izgradi prostranija crkva. Zemljište je kupljeno u Officerskaya ulici, sada nosi ime decembrista. Prvi kamen položen je 24. juna 1859. godine na Jovanjdan. A 1860. (27. novembra) hram je osvećen na isti način. Povijest uključuje arhitekte Haralda Juliusa Bossea i Karla Zieglera von Schaffhausena. Oni su dali veliki doprinos izgradnji hrama i pomoćnih prostorija. Hram je imao 800 mesta. Prema svjedočanstvima savremenika, hram je imao odličnu akustiku, svaka riječ izgovorena čak i šapatom bila je jasno uhvaćena u svim uglovima.
Kako se estonska zajednica razvijala i rasla, koja je u prvim godinama dvadesetog stoljeća brojala više od dvadeset hiljada ljudi, u blizini hrama izgrađen je kompleks različitih zgrada. Postojala je škola, sirotište, stambena kuća, servisna kuća. Mnogo dobrotvornih poslova provedeno je na bazi hrama Jakova. Nedjeljom su bile tri službe, osim njih održane su svadbe i sahrane. U hramu su bile postavljene orgulje, orguljaš je stalno bio tamo. Hor je radio, održavani su koncerti. Pravoslavni Peterburžani takođe su došli da slušaju orguljsku muziku i pevanje crkvenog hora. Mnogi poznati estonski muzičari i orguljaši prošli su kroz školu orgulja u crkvi Jakova: Rudolf Tobias, Miine Härm, Johannes Kapel, Louis Gomilius, Konstantin Türnpu, Mihkel Lyudig, Mart Saar, August Topman, Peeter Suda.
Sovjetski period doveo je crkvu u propast. Imovina je zaplijenjena, opljačkana i zatvorena. Zvonik i portal su uništeni. Crkvene službenike je zadesila tužna sudbina: neki su pogubljeni, drugi potisnuti i prognani. U crkvenu zgradu i druge prostore postavljeno je nekoliko skladišta, radionica, pa čak i građevinsko povjerenje. Estonska župa pretrpjela je nepopravljive gubitke, broj Estonaca se smanjio i 1950. godine iznosio je oko pet hiljada ljudi.
Početkom devedesetih estonska zajednica je počela oživljavati. Isprva je kulturno društvo bilo službeno priznato. Godinu dana kasnije, luteranska crkva u Koltushiju počela je vršiti službe. Godine 1994. oživljen je rad estonske župe. Konačno, 1997. crkva je poklonjena estonskoj parohiji. Njegovo oživljavanje je počelo, Vlada Republike Estonije pružila je veliku pomoć u tome. U veljači 2011. za vjernike je otvorena crkva sv.
